Posle smrti Josipa Broza Tita, lidera Jugoslavije i predsjednika Komunističke partije, režim je počeo da sve više zamenjuje “bratstvo i jedinstvo” sa velikosrpskom politikom, koja je za cilj imala da stvori etnički čistu državu, od Vojvodine do Dalmacije. Ostali narodi, uvidevši šta im se sprema, odlučili su da je jedino rešenje za opstanak otcepljivanje od krnje Jugoslavije, koja je već do tada bila samo senka svoje prošlosti. Ljeta 1991. su nezavisnost proglasile Slovenija, Makedonija i Hrvatska, a već iduće godine, u tome će im se pridružiti Republika Bosna i Hercegovina. Posle “Desetodnevnog rata” u Sloveniji i formalnog povlačenja JNA iz Hrvatske, konflikt je također eskalirao u BiH. Tijekom prve godine agresije, Na jednoj strani su se našle uglavnom neiskusni gerilci Teritorijale Odbrane i Patriotske Lige, pod komandom odbjeglih članova JNA, protiv dobro obučenih i naoružanih vojnika JNA i paravojnih jedinica lokalnih srpskih kriminalaca.

Početkom agresije je oblast istočne Bosne, a posebno Podrinja, bila izložena jednim od najgorih zločina, kako protjerivanja, tako i brutalnog ubijanja. U većini gradova tog područja Bošnjaka nije bilo do kraja 1992, izuzev par UN-ovih “zona sigurnosti”. Godine 1993. Srebrenica je postala enklava i biva proglašena za jednu od tih sigurnosnih zona. Do 1995. godine, Srebrenica će ostati pod zaštitom UN-a, kao zadnji grad istočne Bosne u kojoj se još nalaze Bošnjaci.

Ofanziva VRS-a na Srebrenicu započela je 6. jula iste godine. Tokom idućih dana pet posmatračkih punktova UNPROFOR-a u južnom dijelu enklave padaju jedan za drugim uslijed napredovanja snaga bosanskih Srba. Neki od holandskih vojnika povukli su se u enklavu nakon što su njihovi položaji bili napadnuti, dok su se posade drugih posmatračkih punktova predale bosanskim Srbima. Istovremeno su se odbrambene snage ABiH našle pod teškom vatrom i bile potisnute natrag prema gradu.

Ujutro 10. jula 1995. situacija u samoj Srebrenici bila je napeta. Stanovnici, od kojih su neki bili naoružani, preplavili su ulice grada. Potpukovnik Karremans slao je hitne zahtjeve kojima je tražio zračnu podršku NATO-a za odbranu grada, no nikakva pomoć nije stigla do otprilike 14:30 11. jula 1995, kad je NATO bombardirao tenkove VRS-a koji su se primicali gradu. Avioni NATO-a pokušali su bombardovati i artiljerijske položaje VRS-a iznad grada, no tu su operaciju morali prekinuti zbog slabe vidljivosti. Planovi NATO-a da nastavi sa zračnim napadima odbačeni su nakon što je VRS zaprijetio da će ubiti holandske vojnike koji su se nalazili u zarobljeništvu VRS-a, te da će granatirati bazu UN-a u Potočarima izvan grada, kao i okolna područja na koja je pobjeglo 20.000 do 30.000 civila.

Suočeni sa činjenicom da je Srebrenica pala pod kontrolu srpskih snaga, na hiljade bošnjačkih stanovnika Srebrenice pobjeglo je u Potočare, kako bi potražili zaštitu u bazi UN-a. Do večeri 11. jula 1995. u Potočarima se okupilo oko 20.000 do 25.000 bošnjačkih izbjeglica. Njih nekoliko hiljada nahrupilo je u samu bazu UN-a, dok su se drugi smjestili po obližnjim fabrikama i poljima. Iako su tamo velikom većinom bili okupljeni žene, djeca, starci i invalidi, svjedoci su procijenili da se u samoj bazi UN-a nalazilo najmanje 300 muškaraca, dok ih je u masi izvan baze bilo između 600 i 900.

Uslovi u Potočarima bili su užasni. Bilo je vrlo malo hrane i vode, a julske vrućine su bile nesnosne.

Kako je prolazio 12. juli 1995, i ovako teški fizički uslovi postali su još gori zbog aktivne kampanje terora koja je povećala paniku stanovništva, tako da su svi izbezumljeno željeli otići. Izbjeglice u bazi vidjele su srpske vojnike kako pale kuće i stogove sijena. Tokom poslijepodneva 12. jula 1995. srpski vojnici su se umiješali u masu. Jedan se svjedok sjeća kako je čuo vojnike da psuju bosanske muslimane i govore im da odu, da će biti poklani, da je to srpska zemlja. Došlo je do ubistava.

U kasnim jutarnjim satima 12. jula 1995. jedan svjedok je vidio hrpu od 20 do 30 tijela nagomilanih iza zgrade “Transporta” u Potočarima, uz neki stroj nalik na traktor. Drugi je svjedok izjavio da je 12. jula oko 12 sati vidio jednog vojnika kako je nožem ubio dijete usred gomile prognanika. Izjavio je također da je iza fabrike cinka vidio srpske vojnike kako ubijaju više od stotinu bošnjačkih muškaraca i potom utovaruju njihova tijela na kamion.

Kako se smračilo, teror se pojačao. Krici, puščana paljba i drugi zastrašujući zvuci mogli su se čuti tokom cijele noći i niko nije mogao da spava. Vojnici su izvlačili ljude iz gomile i odvodili ih. Neki bi se vratili, a neki ne. Oko ponoći 11. jula 1995. kolona se počela kretati duž poteza Konjević Polje-Bratunac. 12. jula srpske snage pokrenule su artiljerijski napad na kolonu koja je prelazila asfaltnu cestu na području između Konjević Polja i Nove Kasabe, na putu prema Tuzli. Samo otprilike jedna trećina muškarca uspješno je prešla asfaltnu cestu i kolona je razbijena u dva dijela. Cijeli dan i noć ostatak kolone bio je izložen jakoj vatri i granatiranju. Ljudi sa začelja kolone koji su preživjeli te patnje opisali su tu akciju kao “lov na ljude”.

Muškarci Bošnjaci, koji su u Potočarima odvojeni od žena, djece i staraca (čiji broj je iznosio otprilike 1000), prebačeni su u Bratunac, gdje su kasnije dovedeni bošnjački muškarci zarobljeni u koloni. Hiljade zarobljenih Bošnjaka, koji su u zarobljeništvo dospjeli nakon zauzimanja Srebrenice, pogubljeni su gotovo do posljednjeg čovjeka. Neke su ubijali vojnici koji su ih zarobili, pojedinačno ili u malim grupama, a neki su ubijeni na mjestima na kojima su bili privremeno zarobljeni. Međutim, većina njih pobijena je u pažljivo isplaniranim masovnim egzekucijama, počevši od 13. jula, i to na području odmah sjeverno od Srebrenice.

Većina masovnih egzekucija odvijala se prema tačno utvrđenom obrascu. Muškarce su prvo odvodili u prazne škole ili skladišta. Nakon što bi ih tamo držali nekoliko sati, ukrcali bi ih u autobuse ili kamione, odveli na neko drugo mjesto i tamo ih pogubili. Polja na kojima su vršene egzekucije obično su se nalazila na osami. Zarobljenici su bili nenaoružani, no u mnogim slučajevima preduzeti su koraci da se otpor svede na najmanju mjeru, tako što su zarobljenicima stavljali poveze na oči, ruke vezali na leđima ili skidali cipele. Kada bi stigli na mjesta egzekucije, ljude su u malim grupama skidali sa kamiona, postrojavali ih i strijeljali. One koji su preživjeli prve rafale iz vatrenog oružja ubijali bi pojedinačnim hicem, no katkada ih se prethodno ostavljalo da neko vrijeme pate.

Napravljen je koordinirani plan da se zarobe svi vojno sposobni bošnjački muškarci. Među zarobljenima našli su se, u stvari, mnogi dječaci znatno mlađi od te dobi i muškarci koji su bili nekoliko godina stariji, a koji su ostali u enklavi nakon zauzimanja Srebrenice. Ti muškarci i dječaci su se našli na udaru, bez obzira na to da li su odlučili da pobjegnu u Potočare ili da se pridruže koloni Bošnjaka.

Iako su Srbi duže vrijeme bili optuženi za masakr, priznanja od strane srpskih vlasti nije bilo sve do juna 2004. Srpske vlasti su priznale da su njihove sigurnosne snage izvršile pokolj. Komisija za Srebrenicu Republike Srpske je u svom finalnom izvještaju priznala da je ubistvo više od 7.800 Bošnjačkih muškaraca i dječaka bilo planirano. Komisija je ustanovila da je više od 7.800 ljudi ubijeno nakon što su skupljene 34 liste imena žrtava.

Pokušaj prikrivanja genocida

Forenzički dokazi pokazuju da su početkom jeseni 1995. srpske snage napravile značajan napor da se prikriju masovna pogubljenja tako što su premještali primarne grobnice u udaljene sekundarne grobnice. U periodu od nekoliko sedmica u septembru i početkom oktobra 1995. srpske snage iskopale mnoge primarne grobnice i premjestile tijela u udaljene sekundarne grobnice.

Dokazi o prekopavanjima pokazuju značajan napor da se leševi iz primarnih grobnica sakriju, što je nesumnjivo prouzrokovano velikim međunarodnim pritiskom koji je uslijedio nakon pada Srebrenice. Takve ekstremne mjere ne bi bile neophodne da je većina ljudi (u primarnim grobnicama) poginula u borbama.

Genocid u Srebrenici je jedan od najvećih zločina počinjenih nad Bošnjacima za vrijeme agresije na BiH. Genocid se izvršio po naredbama generala Ratka Mladića u planskim masovnim ubijanjima bošnjačkog naroda u periodu od samo nekoliko dana. Izvršioci ovog stravičnog zločina su pripadnici tzv. “Vojske Republike Srpske”, pripadnika paravojnog odreda “Škorpioni”, koji su bili pod komandom MUP-a Srbije, zajedno sa grčkim I ruskim plaćenicima.

Za ovaj događaj se govori da je jedan od najgorih zločina u Evropi posle Drugog svjetskog rata i u savremenoj historiji Evrope. Zbog organizovanog i sistematski odradjenog ubisva od preko 8000 civila, Ratko Mladić i još nekolicina drugih srpskih oficira su optuženi za ratne zločine i genocid.

Priredio: Ammar Huković

Dozvoljeno je preuzimanje autorskog teksta uz obavezno navođenja izvora tenvir.org u  jednoj u  od prve tri rečenice, kao i na kraju teksta. Korišćenje materijala uz nepoštovanje bilo kog od pomenutih pravila smatraće se kršenjem autorskih prava i podlježe zakonskoj odgovornosti.

2+
Podjelite objavu