Na konkurs koji smo raspisali pristiglo je 17 radova. O kvalitetu i originalnosti pristiglih radova svjedoči činjenica da je žiri pored prva tri mjesta, izabrao i radove koji su pohvaljeni.

Žiri u sastavu:

Dr Jasmin Dorić, Srebrenik

Alija – Izo Ljajić, Novi Pazar Vahida Mušović, Novi Pazar ocijenili su radove brojčanim ocjenama od 1 do 10. Kada smo sabrali bodove, dobili smo sljedeće rezultate:

 

I mjesto: Ena Bojadžić, poetski rad ’’Stradanje’’, ocjena 25,1

II mjesto: Belma Husović, poetski rad ’’Putanja’’, ocjena 21,2

III mjesto: Sara Mulić, prozni rad ’’Bosnjačka nirvana’’, ocjena 17,9

 

Pohvale:

Elma Hot, poetski rad ’’Jednostavnost’’, ocjena 17,3

Ajla Mrguda, prozni rad ’’Priča o Ahmedovom snu’’, ocjena 9,5

Leila Kačar, poetski rad ’’Na rasprodaji’’, ocjena 9

 

Organizatori konkursa javno pohvaljuju sve učesnike i zahvaljuju im se što su toplo i iskreno svojim literarnim ostvarenjima doprinijeli negovanju lijepe riječi.

Veliku zahvalnost dugujemo i članovima žirija, koji su na jedinstven način ocijenili radove i prenijeli poruke mladima.

U nastavku možete vidjeti detaljna obrazloženja žirija i radove.

Stradanje

Ljubav mi se smešila
dok mi je lomila kosti
i čupala srce.
Gasila je um,
mračila lepa sećanja,
brisala dodire anđela,
i za sobom užarene otiske ostavljala.

Ljubav mi se smešila
dok mi je kožu parala
teškim sečivom istine
I time činila moju bol večnom..
Gutala me je celu,
deo po deo,
kost po kost.

Ali ljubav je znala i
prolećne mirise da mi
usadi u pore.
Bojom rumene ruže
da ukrasi mi lice,
ljubav je znala da učini da moje srce pleše
u ritmu srca što pored mene
nekada beše..

Ena Bojadžić, prvo mjesto

Putanja

Osjećam breme godina na leđima.
Osjećam kako sunce odnosi nadu.
Osjećam turobne rane na plećima.
Osjećam kako vjetar pjeva baladu.

Posmatram, mijenja se životni ritam
ponavljam već izgovorene riječi,
zvijezde ispod trošnih sojenica pitam-
Da li vrijeme zaista sve liječi?

Kazaljke kompasa krckaju vrijeme,
dok se smjenjuju mjesečeve mijene.
Nemirne ideje lutaju u zraku…

Svjetovi iz mašte blistaju u mraku.
Osjećam, Suncu bih stari sjaj da vratim
Osjetih, Mjesecu putanju da skratim.

Belma Husović, drugo mjesto

Bosnjačka nirvana

   Tišina. Mukla i prazna. Mi u tišini. Otkucaji srca. Tamnoplavo nebo i odsjaj polumjeseca. Svjetlost dozvana bolom kakvim se doziva umrlo dijete. Gubimo se u beskraju, beskonačnosti, bespovratku.

„Osmane, možemo li se ovdje igrati?”

Nema nas više i ne možemo se vratiti. Kao istinska nevinost. Rasparčani smo u neograničenom krugu. Zvuci, boje i mirisi su svuda. Neodređeni i nejasni. Slivaju se u nekakvo prostranstvo, misteriju. Neopipljivost.

„Murate, kako da odemo odavde?”

Nestali smo željni toplih riječi, bezgrešnih poljubaca, nježnog držanja za ruke. Uništila nas nečija mržnja, pohlepa, gramzivost, ljubomora, bijes, netrpeljivost. Mi smo njihove žrtve. Oni su onaj posljednji, najteži kamen koga se sjećamo, oni su prvi i posljednji metak koji nam se nemilosrdno zario u srce.

„Hamza, čeka li nas babo na kraju ovog puta?”

U svijetu vještica i monstruma bili smo bezgrešni. U jatu crnih gavrana bili smo galebovi. U ružnom šiblju biljke tananih latica. Na olovnotmurnom nebeskom prostranstvu bejasmo jutarnji zraci sunca.

„Sumeja, je li me vidiš, sestro?”

Duše su nam teškim okovima pričvršćene za tlo na kome smo prohodali. Za tlo strpljivo uređivane avlije. Za tlo po kom smo jurcali najsrećnije i najbezbrižnije.
Zemlja je zatrpala snove još jednog Omera i jedne Merime. Oduzeli su nam pravo na maštu, na snove, na smijanje, na savršenstvo, na grijeh, na slobodu, na pravdu, na obrazovanje, na znanje, na prirodu, na sunce. Oduzeše nam naše pravo na život.
Zapališe nam kuće, njive, šume. Smetala im je ljepota.

Kristalno lijepe zime. S ljubavlju ispleteni raznobojni šalovi, kape i rukavice. Teški džemperi i veliki kaputi. Školska zvona. Rasporedi časova. Hoćemo li stići da završimo sve obaveze. Nastavnikove pohvale i taj sitni ponos na sebe same. Trema pred pismene vježbe i predavanja kojima smo jedva čekali kraj da bismo pojurili u dvorište škole. Užine dijeljene na odmorima. Naučene lekcije i pročitane lektire. Olovke, sveske i pera. Nikad više.

„Je l’ otišao Nermin k babu nakon što ga je zvao?”

Mi nikoga nismo mrzeli. Ne ume dijete da mrzi. Naš sistem vrijednosti ne radi po principu običaja ili načina na koji se molimo Svevišnjem. Kod nas je sve vrlo jednostavno. Prave vrijednosti su ljudi koji nam uvijek govore istinu, koji umiju da nas nasmiju kad smo tužni i koji nas štite od nevolja. Komšije i poznanici nisu neprijatelji. Makar u našem carstvu.
Ubiše našim majkama… Ubiše im želju, volju za životom. Iz tijela im iščupaše nadu i vjeru u budućnost. Uzeli su im glasan smijeh i šarenolikost. Za njih više ne postoje boje. Zemljina kugla je crna. Živima im izvadiše duše. Miris im osjetimo kad dođu da suzama svojim zaliju naše mezarje. Još im čujemo jecavi glas, mirisa pokislih žalosnih vrba.
Za njih rat nikada ne prestaje. On traje sve dok ima pamćenja. Dok ne postanu samci u vasioni. Kô vodene leptirice, one se rađaju iznova svakog dana. Rode se sa nadom da će im možda baš danas, posle toliko godina, sasvim slučajno i odnekud, doći sin, brat ili muž. Trunke nade da „nestali” nije i umrli. I svakog dana još jednom. Od čežnje, boli i patnje. Umru.

„Je li se vratio babo sa mjesta kud je pošao? Majka ga još čeka.”

  Topli majčini zagrljaji kad bismo veselo uleteli u dvorišta mašući zadaćom sa najboljom ocenom. Mama ko mama, sa šamijom ornamentalnih šara na glavi i ruku bijelih od brašna. Sprema se iftar. Velika porodična okupljanja. Miris ramazana i utrkivanja koje dijete će prvo javiti da je zaučio ezan. Čak i babovi strogi pogledi kad mu nešto nije po meraku i raspravljanja sa bratom. Nedostaju.

Otišli smo ponosno, bez suza, bez izgovorenih riječi. Ništa nismo rekli ne zato što smo se bojali, već da bi drugi ispisivali priče na našoj šutnji. U posljednjim trenucima mislili smo samo na miris Bašče o kojoj smo ponešto znali, čuli smo crvkut ptica. Vodopadi, valovi i nebeske visine. Vjetrovi, visibabe i stabla višnji.
Ne, nisu to bili odjeci rafala. Bejahu to umilne pjesme ptica. Vesele i širokogrude. Mislili smo na prostrane livade, polja, cvijeće. Na slavuje kojima se uskoro pridružujemo. Bićemo slobodni i nezaustavljivi na našem Nebu. Zar je bilo moguće misliti na nešto drugo u onako lijepom ljetnjem danu? U onom mrtvom ljetnjem danu…

Duge popodnevne šetnje. Šale sa društvom koje samo mi razumijemo. Jugoslovenski hitovi. Kako će se oduševljavati ostali kad sa studija u velikim gradovima dođemo kući. Kuda ćemo sve putovati. Bakarne jeseni u evropskim prestonicama. Katedrala u Beču i džamije u Istanbulu. Sprudovi na svim meridijanima. Obale i pahulje snega. Nismo vidjeli.

Htjeli smo sve ono što djeca mogu poželjeti da budu. I ko zna šta smo sve mogli biti. Nisu nam dali da saznamo. Željeli smo da svima kažemo šta mislimo, da stvaramo djela koja su pokoljenja mogla čitati i proučavati. Auto-mehaničari, profesori, advokati, pekari, ljekari, spisatelji, piloti, historičari, električari i raznorazni tehničari. Muževi, očevi, djedovi. Mogli smo biti. Ali nismo.

Maštanja pored voljene. Šta sad, sad kad smo maturanti. Čime se baviti. Bioskopske karte koje čekaju da ih mi kupimo Pa vjenčanje. Njena lepršava ljetna bijela haljina. Odzvanjajući avgustovski ritam sunca. Prijatelji koji će biti uz nas tog dana. Kako će nam se djeca zvati. Ako budemo imali kćer, imaće vjerovatno zlatnu kosu. Ko njena majka. Bejasmo tako puni nade, tako mladi. Rečenice mekanoplave boje. Uzbuđenje medenog ukusa zbog svega što nas tek čeka, zbog bajke koju ćemo sami stvarati. Osmjesi. Iskreni i topli. Uzdasi. Susreti očiju. Crnina.

„Hoće li me zaboraviti moja Emina?”

   Bili smo u pogrešno vrijeme postavljeni na nečijem jeftinom filmskom platnu. Nisu naši životi bili junaci te sramne predstave. Naša pleća nisu mogla podnijeti tako strašan teret. Nismo mi dio njihovih romana. Krvavih romana pisanih otrovnim perima.
Valjda smo… Ubijeni. I nismo jedini. Tu su naši očevi, djedovi, amidže, daidže, pa njihovi školski drugovi i poznanici. Nismo jedini. Ali ako se smije tako reći, valjda je najmanje trebalo da mi budemo ovdje. I još kažu da nas nije bilo, ne vjeruju nam. Ne vjeruju ovim našim riječima. Svijete, zar nismo dovoljno glasni? Je li nas to, zemljo, ti sprečavaš da nas ljudi čuju? Ko je kriv što nas ne mogu čuti? Koja je sila učinila da se naše sestre zadovolje onom jednom kosti što je jedva nađoše? Kako su mogli. Kako su mogli dok su gledali onu nepokolebljivu suzu u očima dječaka, koja se nije dala spustiti niz lice. Svijete, odakle im pravo da ugase čarobnu iskru u dječijim očima.

„Nano moja, što si mi dala ovo ime zbog kog me rastaviše od majke?”

Ostali smo zarobljeni u 1995. godini. U danima obasjanim svjetlošću sunca. Kažu da smo sad zeleni cvijet bijelih latica. A bili smo djeca. I mladost. Srebrenice.

Sara Mulić, treće mjesto

Jednostavnost

Odapeta strela misli istražuje nepoznate smerove
i bez cilja luta velikom brzinom.
Jednim otvorenim okom
počinjem sagledavati najbližu stvarnost
dok se drugo još uvek oprašta od sveta snova.
Jagodice mojih prstiju nemo traže
bar imaginarnog prijatelja
za neki virtuelni zagrljaj.
Jedan deo mozga ispituje podsvest,
za poslednje trenutke budne svesti
sada već prošlog dana.
Potom, kao za kakvu posebnu priliku
srce sakuplja sve emocije
koje su ga posetile sinoć
i otkinule mu koji deo,
onako sa osmehom,
baš kao petogodišnje dete ukrase sa rođendanske torte.
Počinje ubeđivanje psihe da sam spremna za izazove koje pripremio je dan,
mada se uvek uverim u suprotno čim isti počne.
Svaki zasebni trenutak ima svoju priču,
i sve u mom životu
baš kao ovo buđenje
odiše jednostavnošću.

Elma Hot

Priča o Ahmedovom snu

Jutros je opet Ahmeda probudio alarm. Nije kao da ga svako jutro budi. Svake noći navija alarm, jer je verovatnoća da se probudi pre nego što opet zaspi ravna nuli. No, između sinoćnje noći i jutrošnjeg jutra odvio se čudan san u Ahmedovoj glavi.

Otvorio sam oči. Začudo, otvorile su se same i jutros nisam psovao. Ustao sam mirno i sipao sebi vode iz bokala pored kreveta. Soba mi je izgledala čudno. Otišao sam do toaleta, umio se i oprao zube. Stvarno ne znam zašto to i u stvarnom životu nisam radio, mentol u pasti učinio je da se osećam kao zmaj. Napravio sam ovsene sa maslinovim uljem, čudno za mene ovdašnjeg, a sasvim uobičajeno za tamošnjeg. Bio sam odrastao, nisam bio đak i mrzeo sam ljude koji džabalebare, stvarali su iritaciju na moj mozak. Preko puta mog stola za jelo bila je tabla sa beleškama, prepuna slika, nekih ljudi i informacija. Obrisao sam svoja usta salvetom, obukao odelo, kaput, cipele i uputio se negde. Gde, čak ni ja u početku nisam shvatio. Zapisivao sam sve što sam video u Rasadniku. To je jedno naselje u mom gradu, ima baš dosta ćoškova, a i mesta koje treba onjušiti njuhom. Začulo se nešto poput urlika. Potrčao sam i video u uglu devojku prislonjenu o zid. Poželeo sam da se probudim tad, ali neki osećaj u grudima mi nije dozvolio. Potrčao sam i obalio dečka koji je maltretirao o pod. Bacio sam devojci svoj telefon i rekao da pozove 192. Ubrzo se oko mene stvorila gomila auta, i oni ljudi koju su samo prolazili i ne gledajući na situaciju, sada su bili tu. Devojke nije bilo. Objasnio sam policiji situaciju, u očima napadača mogla se videti zloba i crnilo u duši. Osetio sam neku neveru u sebi, iskreno. Policija mi je na pitanje ,,Gde je ona?’’, odgovorila da se često dešavaju ovakvi slučajevi i da devojke često pobegnu, plaše se da se osramote svoje bližnje da ne vide drugi da su one. Ali ja, ja sam tu devojku zapamtio, i bledo lice i taj odbrambeni stav, video sam joj u očima da se Jednom moli da je spase, a On joj je poslao mene.

Sledećeg jutra, gotovo da me prošla histerija od prethodnog događaja, ali i dalje, njeno lice mi je bilo u mislima. Moj sestrić je te noći pespavao kod mene, po prvi put sam to nevino detence gledao drugačije, sa čežnjom, kao da i ja želim isto. Probudio se oko pola devet, trebalo je da ga odvedem u vrtić ,,Mladost’’, stalno mi je pričao o nekoj njegovoj teti Aidi, to mu je vaspitačica. Rekao mi je da će nas upoznati i namignuo mi, nasmejao sam se. Čekao sam zajedno sa njim u redu za predškolce, pojavilo se ono lice. Bila je drugačija odevena, nosila je maramu. Pravila se da me ne poznaje, nisam neki genije, advokat sam, ali sam siguran da je to ona. I posle škole sam čekao svog sestrića, a zapravo sam žudio za tim da je opet vidim. Morao sam da je dozovem sebi, nisam znao kako. Otišao sam kod direktora škole i zatražio da mi posudi učionicu za iznenađenje. Pristao je, malo teže, ali jeste. Napravio sam asocijaciju o filmu ,,Princeza i žabac’’. Vaspitačice su mi rekle da joj je to omiljeni. Bila je pauza za ručak, ona je ušla u trepezariju, napravila je sendvič sa kremom. Pustio sam asocijaciju u powerpointu. Smešila se, nije shvatila da je za nju, nije shvatila ni da sam ja. Kada se završilo, sačekao sam je ispred vrata. Kada me videla, bilo joj je mrsko da izađe kroz ta vrata, bar sam ja tako misli. Pružio sam joj ruku, nepromišljeno, odbila je rečima ,,Ne rukujem se’’. Zahvalila se, ali hladno. Otišla je. Znao sam da ima predrasude o meni, trebalo je da joj dokažem da nisam loš. Kako dokazati svoju finoću nekome, ko za tebe finoću predstavlja? Vratio sam se kući, u poštanskom sandučetu je virila neka pozivnica. Bila je to pozivnica za godišnjicu mature, bez muzike, zbog smrti nekog profesora. Odštampana pozivnica, tek izašla iz štampe. Da je stigla porukom, ne bih otišao, nisam voleo školu, ali ovo okupljanje bi me bar malo oraspoložilo. Godišnjica je bili u Avliji, u četvrtak. Bio sam sav u crnom, kao da idem na pravoslavnu sahranu. Stigao sam i seo. Sretoh moju profesoricu srpskog, uvek sam imao dva, zato što me volela, ne zato što sam znao. Kasno sam shvatio da je to ono što će mi najviše u životu trebati. Pričali smo o uspomenama, o ekvivalenciji za koju smo se borili u školskim danima. Raspoloženje mi se malo popravilo, ali mi je Aida i dalje bila u mislima. Avlija je te večeri mirisala na duvan, svi su pušili cigarete, a ja ih ne podnosim. Izašao sam malo na vazduh, a tamo sam udahnuo nešto najlepše što je moja duša zamisliti mogla. Tu je bila Aida, pogledala me i nazvala selam. Ipak me ne mrzi, pomislih. ,,Alejkumu selam’’, rekoh. Izvinila se za grubost, zahvalila što sam je spasio, rekla je da nije znala ko sam, profesorica srpskog joj me nahvalila. Pozvala me da odem na iftar kada budem mogao. Moje srce je bilo puno, trud ovog puta nije bilo ono što mi je pomoglo, Onaj Jedan  koji zna za čim duša žudi je.

Ubrzo se godišnjica završila, brojao sam dane do čajluka. 7. Maja sam otišao na iftar, te noći sam zatražio i njenu ruku od njenog oca. Znala je da je volim, a i ja sam onda shvatio. Za Bajram je ona bila moja žena, spremila mi je košulju za Bajram namaz.

Tad je alarm zazvonio, prvi put da sam poželeo dušom da nije. Bio je san. Ustao sam i pogledao na sat, nešto se poremetilo na telefonu, alarm je zvonio u pola šest. Znao sam šta treba da radim. Ustao sam i klanjao sabah, zamolio sam Jednog da mi dušu duše moje da.

Ajla Mrguda

Na rasprodaji

Iznela sam svoju dušu
na rasprodaji,
dopustivši da je pohlepnim rukama
dodiruju svi ljudi
i oni loši
i oni dobri,
i oni moćni
i oni slabi.
Dopustila sam svojoj duši
da ispunjava tuđa srca
jer duše nemaju.
Da dušu imaju
ne bi na rasprodaji
tražili nešto
iskorišćeno, uništeno
slomljeno
sa obilnim pukotinama
i zakrpama,
nešto nemoćno, prazno
već jednom prodato
ali novo, netaknuto.
Moju dušu sada
cepaju na komade
otimajući se kao životinje,
pa ko izvuče veći deo
podsmeva se ostatku
kao da je dobio zlato,
kao da je dobio zemlju
a ne delić duše
koji je već jednom
bio predat besplatno.
I zašto ljudima toliko vredi
ono što nekome nije vredelo ništa,
i zašto ljudi više cene
kada umesto svega dobiju ništa?

Leila Kačar

Obrazloženje žirija

Jasmin Dorić

S poštovanjem. Moram prvo da naglasim da mi je pripala velika čast i zadovoljstvo da podržim mlade ljude u stvaranju priča, poezije i u usavršavanju pisane riječi, koja nažalost u tehnološkom svijetu koji nas okružuje, gubi smisao, važnost i ljepotu. Ne smijemo odustajati od knjiga od kojih je sve nastalo, zapisi vjere, nauke i svjetske mjere, kako kazah u jednoj svjoj nagrađenoj pjesmi. Ne smijete dozvoliti da zablude, poroci i neznanje pobijede vašu želju i volju za istinom, knjigom i napredovanjem. Morate vjerovati u sebe, težiti pravednom svijetu, izboru najboljih i klesati znanje slušajući iskusnije i starije. Vaša leđa su svjesno i u tišini podmetnuta ispod mutne budućnosti i koraka propasti lijepog svijeta oko nas. Uspravite se i čuvajte ono što pripada vama i vašoj budućnosti. Svatko na ovom svijetu ima nešto za reći, napisati i pokazati. Od svakoga možete nešto naučiti; od pijanca da ne valja alkohol, od uličnog prodavača kako napraviti fišek, od doktora kao izmjeriti tlak itd.. Mi učimo od vas kako imati čisto, bezbrižno i razdragano srce. Kako sačuvati dijete u sebi. Bilo mi je drago čitati vaše radove, moram priznati da je dobro za prvi konkurs koji će nadam se postati tradicija i mnogo razvijeniji. Družite se i ovako razvijajte svoj jezički stil. Ako se neko nađe uvrijeđen, neka, pišite više i dokažite da ste bolji, i ja sam uvijek sebe smatrao pobjednikom, ali to ne mora značiti da sam uvijek bio bolji. Žiriranje je krajnje nezahvalno i subjektivno, niko ne može ocijeniti vašu emociju, važnost onoga što ste napisali ili tokom života doživjeli, kao što u jednoj priči autor(ica) navodi da niko ne može osjetiti tuđu bol dok ne doživi isto. Vodio sam se svojim instinktom koji mi je donio pregršt nagrada, samo zato što sam tražio sebe u svijetu mašte, nisam slušao pravila, nisam kopirao druge i ostao sam dosljedan i orginalan svom stilu. Ocjenjivao sam strukturu, ritam, veličinu stihova, rečenica, bogatstvo rječnika, pravopis jezika, bogatstvo fabule, poentu, važnost poente, emociju, stilske figure, maštovitost, kreativnost, oblikovanje, poentiranje, stil, itd.. Trudio sam se svaki segment da ocijenim kako dolikuje pravom žiriranju. Moram naglasiti da ste sa pričama zakazali pišući prekratke ili preduge tekstove bez formirane radnje, bez karakterističnih likova, imale su neodređeno vrijeme, bez uvoda, zapleta i vrhunca, sa nagomilanim riječima u rečenicama bez zareza, bez predikata, loše poredanim sintagmama i zbunjujućim izmjenjivanjem misli. Izgledale su kao deskripcija bez dijaloga sa haotično naslaganim i isprekidanim mislima. Pjesme su bile mnogo bolje. Morate poraditi na dužini stihova, poredati strofe, držati se ideje, ne miješajući više misli u jednoj, pjesma ili se rimuje, ili ne, ne može biti povremeno, može biti slučajna, ako ne mijenja strukturu pjesme. Moram priznati da je u nekoliko pjesama bili zaista lijepih sthova koji bi mogli lahko da budu orginalni citati nekih vrsnih književnika. Neke pjesme su čak imale i bolji početak ili dio pjesme od nagrađenih, ali se smisao izgubio tokom pjesme i tokom gomilanja nepotrebnih, predugih, neoblikovanih i nejasnih stihova. Ostavili ste lijep pečat ljubavi na papir i zahvaljujem vam se u ime organizatora i svoje lično ime. Ocjenjivao sam od 1 do 10. Napisat ću vam samo ocjene nagrađenih radova, a nijanse su odlučivale. Moj poredak, koji ne znači i kvalitet autora, je sljedeći: 1. Stradanje – šifra: rainy 8,5. 2. Jednostavnost – šifra: Na stazi nade 8,3. 3. PUTANJA – šifra: mjesec 8,2. Najbolja ili pohvaljena priča: Bošnjačka nirvana 7,9. Šifra: Leo.

Svi koji žele detaljan opis i ocjenu svog rada mogu zatražiti isti. Srdačan pozdrav DR

JASMIN DORIĆ, PISAC. Srebrenik, BIH

Alija-Izo Ljajić

Poštovani,

Prvo bih želeo da vam se zahvalim na ukazanom poverenju što ste me odabrali da podržim ovaj divni projekat. Sa zadovoljstvom sam pročitao svaki rad. Prijatno sam iznenađen što u vremenu tehnološke revolucije, internet ekspanzije društvenih mreža gde se stiče utisak da mladi vrlo malo čitaju i pišu postoje i oni koji ne zaboravljaju značaj pisane reči. Čitajući vaše pesme i priče u većini slučajeva sam uspeo da doživim emociju koju ste želeli da prenesete. U nekim delima se tačno može uočiti svežina godina, neokrnjenost čistih misli i iskren pogled na svet. Iskustvo, godine i konstantno čitanje mogu promeniti vaš stil, ali doslednost i autentičnost se takođe, uvek mogu prepoznati. Nemojte odustajati i uživajte u pisanju. Kriterijum po kojima sam odabrao pobednike konkursa je dosledan prethodno izrečenom stavu. Odabrao sam upravo one koji su ostavili pečat u mojoj duši, čiju sam emociju jasno prepoznao i poželeo da pročitam više puta. Zamolio bih ostale učesnike da se ne obeshrabruju i istakao bih da je ocenjivanje individualni stav i da se samim tim vrlo lako može desiti da njihova priča ili pesma osvoje nečije srce nekom drugom prilikom.

Rezultati su sledeći:

1. Putanja – šifra: mjesec – 9

2. Stradanje – šifra: rainz – 8,6

3. Jednostavnost – na stazi nade – 8

Najbolje pohvaljen priča: Priča o Ahmedovom snu , šifra.fly  – 7,5

Srdačan pozdrav.

Alija-Izo Ljajić

Vahida Mušović

Zahvalna što sam uključena u žiriranje radova ovog konkursa, moram istaći svoja zapažanja.

Najprije – raduje me da su mladi zainteresovani da pišu, da nalaze motivaciju i inspiraciju u ovom vaktu, da dobro pišu i prozu i poeziju. Obzirom da konkurs nije imao određenu temu, ni književnu granu, bilo je teže prosuđivati i ocijeniti najbolje radove.

U nastojanju da odgovorim zahtjevu organizatorima, potrudila sam se da što realnije ocijenim i uključim u odabir prozne i poetične sadržaje.

Duboko me je dirnula ’’Bošnjačka nirvana’’ emotivnim doživljajem krvave sadašnjice smještene između najtoplijih sjećanja iz djetinstva i moguće ali nedoživljene budućnosti. Taj mladi optimistični autor je spoznao merhamet kao vodilju, usađenu u bošnjački kod.  Zasićena duša mlade osobe iznijeta  na rasprodaji, dopušta praznim, gramzivim srcima da se ispunjavaju i piju iz njene duše. Stihovima je izrečena surova istina na pomalo ironičan i upitan stil.

Prepoznavanje ljubavi u nekad lijepom ali prošlom vremenu koje je donosilo i boli, dolazi do izražaja u pjesmi ’’Stradanje’’. Najljepši osjećaj ljubavi u ritmu plesa ostao je urezan i pored boli koju je ta ljubav donijela.

Narativan prozaista u ’’Uspomenama iz prošlosti’’ oživljuje stare vrijednosti u ljubavi i odrastanju i na odmjeren način oslikava slast i čari djetinjstva.

Optimističnost u pjesmi ’’Upoznaj sebe’’ šalje lijepe slobodoumne poruke u traganju za skrivenim vrijednostima ovoga svijeta.

Nemirenje sa ukalupljenim mjerilima, sa kvantitativnim vrijednostima dolazi do izražaja kod autora – ice pjesme ’’Kriva tražnje’’. Na pomalo buntovan i istrajan način mlada osoba traži put vraćanju istini i realnosti, makar bila i usamljena jedinka na tom putu.

Stil koji ne jenjava i ne gubi vrijednost pored noviteta u kreativnom pisanju, istaknut je u pjesmi ’’Putanja’’. Tu se u pitkim ritmičnim stihovima krije optimizam i vječita težnja da svijetu dodamo svjetlosti, sjaja, više boja.

Mladi njeguju i istorijsko tradicionalno kazivanje, tako da je u ’’Neispričanoj priči’’ smještena jedna ljubavna drama ispisana iskrenim emotivnim osjećajem gdje jednako dominira i ljubav i tuga.

Maštovitost između sna i jave, sabur u čekanju ljubavi uprkos njenoj jačini veoma skladno i kreativno očitava se u ’’Priči o Ahmedovom snu’’. Autor detaljno ali ne i prenaglašeno, ispisuje zanimljivu ljubavnu priču držeći čitaoca u iščekivanju kraja.

I spoznaja kao tema je našla svoje mjesto na konkursu, u pjesmi ‘’Čudo života’’ uz jasne i upućujuće stihove zahvale i ljubavi prema stvaranju.

Bogatstvo izraza koje ukazuje na ljepotu  jednostavnosti dobro je ukomponovano u pjesmi Jednostavnost.

Vječita borba sa samim sobom, težnja za postizanje postavljenih ciljeva i poslije nedaća i gubitaka veoma su slikovito i kroz dijalog predstavljeni u radu Možeš da vjeruješ da možeš.

 

Ovaj konkurs pokazuje da mladi svuda i u svakom događaju, čak i pri hirurškim operacijama nalaze ideje i materijal za književni izražaj. I oni to ispisuju na veoma zanimljiv i bogat način.  Čestitam svima koji su uzeli učešće na ovom konkursu i želim da nastave  i usavršavaju svoj stil pisanja.

 

10 bodova : Bošnjačka nirvana,

9 : Na rasprodaji,

8 : Stradanje,

7 : Uspomene iz prošlosti

6 : Upoznaj sebe

5 : Kriva tražnje

4 : Putanja

3 :  Neispričana priča

2 : Priča o Ahmedovom snu

1 : Jednostavnost

 

Vahida Mušović, Novi Pazar

1+
Podjelite objavu